Rekao je Uzvišeni Allah: “I reci: ‘Gospodaru moj, Ti znanje moje proširi!’” (Ta-ha, 114) Svevišnji Allah zapovijeda Svom robu i Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da od Njega traži povećanje znanja i uvećavanje blagodati, pa se Poslanikovo, sallallahu alejhi ve sellem, znanje stalno povećavalo i raslo sve dok ga Uzvišeni Allah nije usmrtio.
Ovo ukazuje na činjenicu koliko je ustvari znanje časno i vrijedno, jer Uzvišeni Allah Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nije naredio da od Njega traži povećanje bilo čega drugoga izuzev znanja.
I rekao je Uzvišeni Allah: “Reci: ‘Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju?’” (Ez-Zumer, 9) Ovo je pitanje kojim se u suštini želi negirati mogućnost da bude istina ono što se pita. Dakle, ovim se pitanjem želi zanegirati jednakost između učenjaka i neznalica, a veliku razliku među njima uvidjet će oni koji su razumni i koji su u stanju dokučiti vrijednost znanja, njegove vrednote i uzvišeno mjesto koje zauzima.
Kaže Uzvišeni Allah: “…i Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je darovano znanje.” (El-Mudžadela, 11) Allah nas obavještava da On na visoke stepene uzdiže učenjake i one koji iskreno vjeruju, jer oni to uistinu i zaslužuju, a pojam “znanje” u ajetu, ne odnosi se na svaku vrstu znanja, već na znanje s kojim je došao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.
I rekao je Uzvišeni Allah: “…a Allaha se boje od Njegovih robova učeni.” (Fatir, 28) Oni koji se istinski Allaha boje i od Njega istinski strepe jesu islamski učenjaci koji su Allaha spoznali, jer što je spoznaja o Najveličanstvenijem, Svemogućem i Sveznajućem, Onome koji je opisan svojstvima apsolutne savršenosti i potpunosti, veća i potpunija i znanje o Njemu veće, to je i strahopoštovanje prema Njemu veće i potpunije.
Strah od Allaha i bogobojaznost ne ogledaju se u mnoštvu hadisa naučenih napamet ili prenesenih drugima, niti u sabiranju i gomilanju knjiga, već se istinska bogobojaznost ogleda u slijeđenju onoga što je Uzvišeni Allah naredio u Svojoj Knjizi ili u Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, sunnetu, u strahopoštovanju prema Njemu i u nadi u Njegovu milost, kao i u nepridavanju istinske pažnje nikome drugom izuzev Njemu, uz čvrsto vjerovanje u ono što se nalazi kod Njega, i usrdno traženje onoga što je On pripremio Svojim dobrim robovima.
- Od Muavije, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Kome Allah želi dobro, poduči ga temeljima i propisima vjere.” Muttefekun alejhi.
Dokumentacija hadisa
Bilježe ga Buhari, Fethul-Bari, 1/164, i Muslim, 1037 i 100.
Propisi, pouke i poruke
– Onaj ko se ne poduči vjeri i ko ne nauči temelje islama i ono što je usko vezano za njih, takav je uskraćen za veliko dobro.
– U hadisu je jasno naznačeno koliko su učenjaci vredniji od ostalih običnih ljudi i da je učenje i proučavanje vjerskih znanosti vrednije i bolje od proučavanja ostalih nauka.
– Znanje se ne postiže samo učenjem, već je učenje ustvari samo sredstvo kojim se dolazi do istinskog znanja. Zato je vjernik obavezan da, nakon što nauči i prikupi znanje, od Uzvišenog Allaha traži da mu podari iskren nijet i ispravno shvatanje i razumijevanje onoga što je naučio.
- Od Ibn Mesuda, radijallahu anhu, prenosi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Zavidjeti se ne smije osim u dva slučaja: čovjeku kojem je Allah dao imetak pa ga troši u dobro na Putu istine, i čovjeku kojem je Allah darovao mudrost pa on po njoj sudi i druge njoj podučava.” Muttefekun alejhi.
Ovdje se zavist odnosi na dobronamjernu zavist (ar. gibta), a to je da čovjek želi imati neku blagodat koju ima neko drugi.
Ovaj hadis naveden je i pojašnjen pod brojem 544, u šezdesetom poglavlju, “Plemenitost, darežljivost i trošenje u različite oblike dobra”.
Ovaj je hadis naveden i pojašnjen pod brojem 162, u šesnaestom poglavlju, “Ustrajnost u prakticiranju sunneta”.
- Od Sehla b. Sa‘da, radijallahu anhu, prenosi se da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, Aliji, radijallahu anhu, rekao: “Tako mi Allaha, da Allah preko tebe (tj. tvojom zaslugom) uputi jednoga čovjeka, to ti je bolje od crvenih deva.” Muttefekun alejhi.
Ovaj hadis naveden je i pojašnjen pod brojem 175, u dvadesetom poglavlju, “Ukazivanje na dobro i pozivanje u uputu ili zabludu”.
- Od Abdullaha b. Amra b. El-Āsa, radijallahu anhuma, prenosi se da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Prenosite i dostavite od mene makar jedan ajet. Pripovijedajte (pripovijesti koje ste čuli) od Benu Israila i u tome nema grijeha, a ko na mene namjerno slaže, neka sebi pripremi mjesto u Džehennemu.” Buhari.
Dokumentacija hadisa
Bilježi ga Buhari, Fethul-Bari, 6/496.
Manje poznata značenja
ajet – misli se na ajet iz Kur’ana ili na hadis iz Vjerovjesnikovog, sallallahu alejhi ve sellem, sunneta, jer riječ “ajet” u osnovi znači jasan i očevidan dokaz.
nema grijeha – nije vam zabranjeno prepričavati ono što oni prenose.
Propisi, pouke i poruke
– Vjeru je obaveza prenositi i dostavljati, bez obzira radilo se o Kur’anu ili sunnetu. Dakle, svaki pojedinac dužan je prenijeti ono što je od vjere zapamtio i shvatio, pa makar se radilo o nečemu što se čini neznatno, jer kada bi tako postupio svaki vjernik, na taj bi način cjelokupni sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bio prenesen i dostavljen.
– Nije grješan onaj ko prenosi kazivanja i predaje od Benu Israila jer su se njima dešavala razna čuda.[1] Međutim, ono što oni pripovijedaju ne treba ni prihvaćati kao istinu, niti to smatrati lažnim, osim u slučaju da je dotična pripovijest u našem šerijatu vjerodostojno potvrđena ili vjerodostojno demantirana.
– Zabranjeno je lagati na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Islamski učenjaci saglasni su u tome da se laganje na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ubraja u velike grijehe, štaviše, neki su učenjaci taj grijeh svrstali u čin nevjerstva, te nevjernikom proglasili onoga ko ga čini.
Dodatno pojašnjenje: Neke skupine iz reda sufija, kao i kerramijje[2] smatrali su da je laganje s ciljem pomaganja i osnaživanja islama i šerijata dozvoljeno, što su žestoko osudili islamski učenjaci koji su i opovrgli ovu njihovu očitu zabludu.
Imam Nevevi, Allah mu se smilovao, u svom djelu Šerhu Sahihi Muslim, 1/70–71, u vezi s ovim kaže sljedeće: “Nema nikakve razlike u tome da li se ono što je slagano na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, odnosi na vjerske propise ili na ono što nije usko vezano za propise, poput poučnih i dirljivih tekstova i tekstova koji govore o nagradama ili prijetnji i kazni. Svaka vrsta laži na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, strogo je zabranjena i ubraja se u najveće i najodvratnije grijehe, i oko toga su saglasni svi muslimani čije se mišljenje u konsenzusu smatra mjerodavnim, za razliku od kerramijja, novotarske sekte čiji pripadnici neosnovano smatraju da je dozvoljeno izmišljati hadise koji kroz obećanje nagrada afirmiraju činjenje dobra ili koji obećanjem kazni, prijetnjom i zastrašivanjem odvraćaju ljude od griješenja. U ovome su ih slijedile mnogobrojne neznalice koje same sebe smatraju asketama i pobožnjacima, ili ih takvima smatraju neznalice poput njih samih. Ono što ih je navelo na zastupanje ovog apsolutno pogrešnog stava jeste jedna predaja u kojoj se navodi sljedeće: ‘Ko na mene namjerno slaže kako bi uz pomoć te laži (ljude) odvodio u zabludu, neka sebi pripremi mjesto u Džehennemu.’
Neki od njih neosnovano su ubijeđeni da je ovakva vrsta laži ustvari ‘laž u korist Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem’, a ne ‘laž protiv Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem’.
Ovakav stav koji su usvojili i do kojeg su svojim prosuđivanjem došli, vrhunac je neznanja i krajnji oblik tupoglavosti i zablude, i najbolji dokaz koliko su ovakvi u suštini daleko od istinske spoznaje i shvatanja bilo kakvih osnova na kojima se temelji šerijat. U svom stavu objedinili su mnoštvo katastrofalnih grešaka koje i dolikuju njihovim retardiranim umovima i pokvarenoj pameti, te su postupili suprotno onome što naređuje Uzvišeni Allah koji je rekao: ‘Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati.’ (El-Isra, 36) Postupili su suprotno u odnosu na jasne i nedvosmislene poruke mnogobrojnih hadisa čija je kategoričnost neupitna, a koji nedvojbeno ukazuju koliko je opasno namjerno lagati i lažno svjedočiti. Na takav način kontrirali su konsenzusu svih onih čije je mišljenje mjerodavno i usprotivili se i mnogim drugima kategoričnim dokazima koji jasno upućuju na to da je strogo zabranjeno iznositi laži i na obične ljude, pa kakav je tek onda grijeh lagati na onoga čije su riječi bile vjerozakon i objava?
Kada se istinski razmisli o onome što ovakvi govore, postaje jasno da oni iznose laži i na Svevišnjeg Allaha, jer je On, Uzvišeni, rekao: ‘On ne govori po hiru svome. To je samo Objava koja mu se objavljuje.’ (En-Nedžm, 3–4) Od svega što zastupaju, najčudnije je to što tvrde da je takva vrsta laži – ‘laž za Poslanika’[3], što jasno ukazuje na njihovo veliko neznanje i nepoznavanje i arapskog jezika i same poruke i suštine šerijata, jer se i takva vrsta laži kod Arapa i islamskih učenjaka ubraja u ‘laž na njega’, tj. u laži koje mu štete, a ne koriste. Što se tiče hadisa koji navode kao argument kojim dokazuju svoj stav, islamski učenjaci na njega imaju više odgovora:
prvi, najljepši a ujedno i najsažetiji odgovor bio bi da je dodatak ‘kako bi uz pomoć te laži (ljude) odvodio u zabludu’, potpuno neosnovan i ništavan, oko čega su se složili hadiski eksperti koji tvrde da taj dodatak ni u kojem slučaju nije vjerodostojan;
drugi, Ebu Džafer et-Tahavi u vezi s ovim dodatkom rekao je da, kada bismo ga i prihvatili kao vjerodostojan, on ne bi bio ništa drugo do potvrda riječi Uzvišenog Allaha koji je rekao: ‘…A ko je veći nasilnik od onoga koji o Allahu izmišlja laži kako bi ljude u zabludu odveo…’ (El-En‘am, 144);
treći, neki su rekli da se riječi ‘kako bi uz pomoć te laži (ljude) odvodio u zabludu’ shodno određenim, u Kur’anu i arapskom jeziku poznatim i vrlo proširenim stilskim figurama, mogle razumjeti i ovako: ‘Ko na mene namjerno slaže, pa ta će laž (ljude) odvoditi u zabludu…’. U svakom slučaju, stav koji su zauzeli o ovom pitanju toliko je plitkouman da se u njegovu suštinu uopće ne treba unositi, toliko daleko od istine da je o toj udaljenosti besmisleno raspravljati, i toliko bezočno pokvaren da njegovu pokvarenost nije ni potrebno dokazivati, a Uzvišeni Allah najbolje zna…”
Ibn Kesir, Allah mu se smilovao, u svom djelu Ihtisaru ulumil-hadis, str. 89, rekao je sljedeće: “Mnogo je vrsta i kategorija onih koji su izmišljali hadise. Neki su bili najgori nevjernici (ar. zenadika), a neki od njih bili su askete i pobožnjaci koji su mislili da tako čine dobro i popravljaju stanje, pa bi izmišljali hadise koji govore o podsticanju na dobro i zastrašivanju kaznom, kao i hadise o vrijednostima činjenja određenih dobrih djela kako bi ljude privoljeli da ih čine.
Među ovakve spadaju kerramijje i neki dugi mimo njih. Kerramijje spadaju u najgoru kategoriju onih koji su izmišljali hadise jer su prouzrokovali ogromnu štetu obmanjujući mnoge ljude koji su vjerovali da su oni pobožni i čestiti ljudi, a u suštini, oni spadaju u najgore lašce u ovoj kategoriji.
Islamski učenjaci opovrgli su sve ono što su ovakvi poduzeli na ovom polju, te su pisanom riječju demantirali i zabilježili ono što su ovi napisali u svojim knjigama, da bi im to bila sramota na dunjaluku, te Vatra i poniženje na ahiretu. Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ‘Ko na mene namjerno slaže, neka sebi pripremi mjesto u Džehennemu.’ Ovaj se hadis prenosi kao mutevatir predaja.
Neki od tih neznalica govore: ‘Mi nismo slagali na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, već smo lagali njemu u korist! Ovakva konstatacija upućuje na činjenicu da je njihovo neznanje potpuno, da je njihova pamet neznatna, i da su njihova izopačenost, sklonost ka grijehu i potvori ogromni, jer kada je riječ o upotpunjavanju i usavršavanju šerijata s kojim je došao, Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nije potreban niko drugi do njega samoga…”
Ibn Hadžer, Allah mu se smilovao, u svom djelu Fethul-Bari, 6/499, kazao je sljedeće: “Kerramijje i određeni broj onih koji se predstavljaju za askete zapravo su velike neznalice jer kažu da je na Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, dozvoljeno lagati s ciljem da se osnaži vjera islam i pravac ehli-sunneta, kao i da je laž na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, dozvoljena kada se radi tekstovima koji kroz spomen nagrada i blagodati podstiču da se čini dobro ili o tekstovima koji zastrašivanjem odvraćaju od činjenja loših djela. Svoj stav pravdaju objašnjenjem da je prijetnja koja je upućena onome ko laže na Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, izrečena u kontekstu osobe koja laže na njegovu štetu, a ne na onoga ko laže u njegovu korist. Međutim, ova njihova izlika apsolutno je ništavna jer je prijetnja koja se spominje u hadisu upućena svakoj osobi koja Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pripisuje nešto što on nije rekao, bez obzira radilo se o laži koja ide na njegovu štetu ili ide njemu u korist. Hvala Allahu, vjera islam je upotpunjena, tako da joj nisu potrebne nikakve laži koje bi je navodno trebale osnažiti i učvrstiti…”
_______________
[1] Od Džabira, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Prenosite (predaje i kazivanja) od Benu Israila i to nije grijeh. Uistinu su se njima dešavala čuda.” Hadis u ovoj verziji bilježe imam Ahmed, Ez-Zuhd, str. 23, Ibn Ebu Šejba, El-Musannef, 8/586, br. 26 896, i drugi. Šejh Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u Silsiletul-ehadis es-sahiha, br. 2926. (op. prev.)
[2] Kerramijje su zabludjela sekta nastala u trećem hidžretskom stoljeću. Dobila je ime po jednom od njenih utemeljitelja koji se zvao Ebu Abdullah Muhammed b. Kerram b. Irak es-Sidžistani, poznatiji kao Ibn Kerram (umro 255. h. g.). Zastupali su stavove o određenom vidu antropomorfizma, vjerovali su da je Allaha na javi moguće vidjeti još na dunjaluku i smatrali su da je iman puko očitovanje jezikom, da se on ne smanjuje niti povećava, te da su munafici i počinitelji velikih grijeha vjernici s potpunim imanom. Vidjeti: Ibn Tejmijja, Iktidaus-siratil-mustekim, 2/315. (op. prev.)
[3] Tj., to što tvrde da njihove laži idu u korist Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a ne na njegovu štetu. (op. prev.)
________________
Iz knjige “Radost pogleda” komentar djela “Rijadus-salihin”
Autor: Selim b. ‘Id el-Hilali
Preveo: Amir Durmić
Redaktura: Abdulvaris Ribo
Šerijatska recenzija: dr. Safet Kuduzović
Izvor: Minber.ba